Lajav delija u procijepu leži.

Lete nebom banovi, kao carski gradovi, sobom torbe ne nose, niti hoće da prose.

Drvena rebra, a prteno srce.

Kad sin majku nosaše, majka mu o zlu mišljaše.

Zeleno se rodi, brkato uzraste, sakato umre.

Mrtva jarčina preko svega sela glas pušta.

Ide pop planinom, ogrnuo se slaninom.

Šušubača putem ide, susrete ga šušubač, pa se šćahu šušubati, ma ne dade šuplje gvožđe.

Zaklato, odrto, ide kući pevajući.

Zlatni konji, svileni pokrovci.

Jedno ostavih, a sto nađoh.

Dolete vrana u selo iz luga, te požnje srpom brata i druga.